Američki trgovac knjigama poljskog podrijetla Wilfrid M. Voynich nije ni slutio da će njegov pronalazak jednog rukopisa u isusovačkom učilištu pokraj Rima 1912. godine izazvati gotovo stoljetnu polemiku koja još uvijek traje.
Radi se o kasnosrednjovjekovnom tekstu nepoznatog autora napisanom nepoznatim pismom na nepoznatom jeziku ili šifri. Bogato ilustriran tekst, o čijem se sadržaju može tek nagađati, kasnije je dobio ime po svom pronalazaču Voynichu.
Polemika vezana uz rukopis Voynich dobila je novi zamah upotrebom računala te je izvor čitavog niza najrazličitijih teorija koje pokrivaju raspon stajališta od rukopisa kao čiste podvale, do šifriranog rukopisa dubokog sadržaja. Ipak, na temelju njegovog izgleda stječe se dojam da bi se moglo raditi o farmakopeji, skupu tema iz srednjovjekovne medicine, ili alkemijskom tekstu.
O povijesti rukopisa
Najraniji potvrđeni vlasnik rukopisa bio je izvjesni Georg Baresch, slabo poznati alkemičar koji je živio u Pragu tijekom ranog XVII. stoljeće Baresch je izgleda također bio zbunjen i zaintrigiran rukopisom koji mu je cijeli niz godina “beskorisno zauzimao prostor u knjižnici”. Kad je čuo za Athanasiusa Kirchera, isusovačkog učenjaka na Collegio Romano koji je objavio rječnik koptskog jezika i kojeg je pratio glas da je “dešifrirao” egipatske hijeroglife, u Rim mu je poslao prijepise dijelova rukopisa, u nadi da će ih ovaj uspjeti dešifrirati. Njegovo pismo Kircheru iz 1639. g. zasad je najranije poznato spominjanje rukopisa.
Ne zna se daljnji tijek njihove korespondencije, ali Baresch mu rukopis nije poslao, već ga je oporučno ostavio svom prijatelju Janu Mareku Marciju (Johannes Marcus Marci), tadašnjem rektoru Karlovog sveučilišta u Pragu. Preko njega je rukopis ipak došao u Kircherove ruke, jer je Marci bio i njegov dugogodišnji prijatelj. Marcijevo pismo Kircheru iz 1666. g., koje mu je poslao uz rukopis, još uvijek je bilo među stranicama rukopisa kada ga je Voynich otkrio.
Sljedećih dvije stotine i pedeset godina nema nikakvih zapisa niti spominjanja rukopisa, ali se pretpostavlja da je on završio u knjižnici Collegio Romano i, uslijed raznih političkih previranja kada su dijelovi te knjižnice sklanjani na sigurno, u isusovačkom središtu u vili Mondragone u Frascatiju pokraj Rima. Tako je Voynich, kada je Collegio Romano 1912. odlučio diskretno prodati dio svoje imovine, došao u njegov posjed. Nakon Voynicheve smrti rukopis je naslijedila njegova udovica, inače kći poznatog matematičara Georga Boolea, da bi on preko još nekoliko vlasnika konačno 1969. g. završio u knjižnici Sveučilišta Yale, gdje se i danas nalazi u zbirci starih i rijetkih knjiga i rukopisa pod kataloškim brojem “MS 408”.
Opis rukopisa
Kako su pismo i sadržaj teksta nepoznanica, u datiranju rukopisa donekle pomažu jedino ilustracije – posebno odjeća i frizure ljudskih likova, te izgled nekoliko zamaka na crtežima. Svi su oni karakteristično europski, i na temelju njih stručnjaci rukopis smještaju u XV.-XVI. st., a takvo datiranje podupiru i neke druge pojedinosti.
Knjiga je dimenzija približno 15 x 23 centimetara, sa stranicama od pergamenta. Temeljem već postojeće numeracije procjenjuje se da je izvorno imala 272 stranice, no do danas ih je preostalo oko 240. Nekoliko listova je savijeno, a jedan od tih presavijenih listova razmotan ima površinu od otprilike šest običnih stranica rukopisa. Iako neki stručnjaci smatraju da je rukopis imao dva ili više autora, većina se slaže da je autor, iako nepoznat, bio samo jedan.
Rukopis je napisan elegantnim i potpuno nepoznatim pismom. Elegancija, tečnost i urednost stila pisanja, s vrlo malo “popravljanja”, upućuju da je autor razumio ono što je pisao, odnosno prepisivao. Također, stil pisanja s lijeva na desno i od gore prema dolje barem donekle sugerira da se radi o europskom stilu pisanja.
Gotovo sve stranice sadrže crteže u boji nepoznatih biljaka, zviježđa ili neobičnih sustava cijevi i “bazena” u kojima je prikazan velik broj ljudskih figura, većinom golih punašnih žena – “nimfi”. Crteži nalik onima na stranicama rukopisa nisu dosad nigdje drugdje pronađeni, a tako ni sličan tekst.
Tekst se sastoji od “glifova”, obično odvojenih uskim razmacima, koji su grupirani u “riječi” odvojene širim razmacima, za koje se barem čini da prate određene fonetske zakone. Abeceda od nekih 20-30 “glifova” pokriva cijeli tekst, uz nekoliko desetaka znakova koji se pojavljuju jednom ili dvaput. Neki se znakovi pojavljuju u nizovima i nigdje drugdje u tekstu izvan tih nizova koji upućuju na neku vrstu ključa.
Kako su ilustracije slične tematike grupirane zajedno, sadržaj rukopisa može se otprilike podijeliti u šest cjelina: biljnu, astronomsku, kozmološku, biološku, farmakološku i cjelinu s receptima.
Prvu i najveću cjelinu čine ilustracije nepoznatih biljaka s pratećim tekstom, gdje organizacija pojedine stranice uključuje jedan veliki crtež, rijetko dva, pažljivo okružen tekstom. Inače, ovakva je kompozicija karakteristična za herbarije kasnoantičkog i ranorenesansnog perioda. Činjenica da niti jedna od prikazanih biljaka nije sa sigurnošću determinirana, možda ima svoj korijen u tome što te biljke više liče na svojevrsne kompozicije više različitih biljaka: kao da je korijen jedne vrste spojen s lišćem druge i cvjetovima treće vrste. Prva riječ na pojedinoj stranici s biljkom pojavljuje se samo na toj stranici i vjerojatno predstavlja naziv biljke. I kod drugih ilustracija u rukopisu nalazimo izdvojene riječi napisane uz pojedine elemente ilustracije, tako da možemo pretpostaviti da i one služe da ih imenuju.
Astronomske stranice sadrže crteže Sunca i/ili Mjeseca, te različitih rasporeda zvijezda. Na primjer, jedan od crteža u ovom dijelu nalikuje galaksiji kako bi ona izgledala viđena kroz teleskop. Dvanaest astronomskih stranica koje sadrže ilustracije zodijaka nazvane su astrološkima, a sadrže koncentrične krugove s 30 “nimfi” koje drže zvijezde sa zodijakalnim znakom u sredini.
Potom slijede stranice nazvane “kozmološkima”, a sadrže većinom kružne geometrijske konstrukcije koje nije lako klasificirati.
Možda najneobičniji i najtajanstveniji dio rukopisa su “biološke” stranice koje sadrže crteže ljudskih figura unutar sustava cijevi i “bazena”. Mnoge ilustracije ostavljaju dojam da predstavljaju razne alkemijske ili prirodne procese, odnosno asociraju na sustav unutarnjih organa.
Farmakološka cjelina nosi taj naziv jer po svemu sudeći sadrži crteže dijelova biljaka (korijenje, lišće) i posuda za ljekarske pripravke.
Posljednju cjelinu čini čisti tekst organiziran u kratke odlomke koji svi počinju sa zvjezdicom, pa se po analogiji s nekim alkemijskim rukopisima još naziva i “dio s receptima”.
Teorije o rukopisu
Do dana današnjeg ovaj se rukopis opire svim pokušajima čitanja – bio on domišljata prijevara ili neprobojna šifra. U njegovu odgonetanju nisu uspjeli čak niti najvještiji kriptografi koji su tijekom Drugog svjetskog rata uspjeli razbiti njemačke i japanske vojne šifre.
Pretpostavka o prijevari čini se malo vjerojatna jer je tekst presofisticiran da bi bio takvo što. S druge strane, pretpostavke o jeziku koji se krije u pozadini teksta obuhvaćaju latinski, grčki, engleski, njemački, arapski, hebrejski, sanskrt, kineski,… zatim umjetne jezike poput enohova, balaibalana ili lingua ignota Hildegarde von Bingen, te na kraju razne vrste šifri.
Neki od autora kojima se pripisuje rukopis su: Roger Bacon, poznati engleski filozof iz XIII. stoljeća koji je bio i istaknuti pripadnik franjevačkog reda, John Dee (1527. – 1608.), velški matematičar, astronom i astrolog, Jakub Horcicky de Tepenec (Jacobus Sinapius), osobni liječnik cara Rudolfa II. koji je bio upravitelj carskih botaničkih vrtova i čija su specijalnost bile ljekovite trave, Jan Marek Marci, te sam Voynich. No, niti jedna od tih teorija nije se pokazala sasvim prihvatljivom.
U razotkrivanju djelića zagonetke vezane uz rukopis trag bi moglo biti ranije spomenuto pismo koje je u njemu pronađeno. U pismu se kaže da je rukopis kupio Rudolf II. (1552. – 1612.), car Svetog Rimskog Carstva, a kao njegov autor se spominje Roger Bacon, koji se bavio magijom i alkemijom.
Rudolf II. je bio jedan od najekscentričnijih europskih vladara svih vremena, a u vrijeme njegove vladavine Prag je postao vodeće središte onovremene znanosti i umjetnosti u Europi. On sam govorio je nekoliko jezika i bio izvrsno upućen u mnoga područja, a osobito je bio opčinjen okultnim, alkemijom, magijom, astrologijom. Na svome dvoru na Hradčanima u Pragu okupljao je brojne umjetnike, humaniste, učenjake, i ostao je zapamćen po tome što je danima znao boraviti u praškoj zvjezdarnici ili laboratoriju u raspravama s učenjacima, zapostavljajući vladarske dužnosti. Na njegovom su dvoru, među ostalima, djelovali Tycho Brache i Johannes Kepler.
U više navrata na Hradčanima je boravio i Bracheov prijatelj John Dee, savjetnik na dvoru engleske kraljice Elizabete I., koji je velik dio svoga života posvetio alkemiji i hermetičkoj filozofiji. Njegovo se ime povezuje uz rukopis Voynich, kao i uz jedan drugi šifrirani srednjovjekovni tekst magijskog sadržaja zvan Book of Soyga (Knjiga o Soygi). Sam Dee je bio veliki štovatelj Rogera Bacona i imao je zbirku njegovih radova. Inače, zbog optužbi za čarobnjaštvo Baconu je bilo zabranjeno objavljivanje “bilo kakvih djela izvan Reda bez posebnog dopuštenja”. Višekratno je bio u izolaciji zbog svog djelovanja, stoga on u svojim radovima na više mjesta govori o potrebi šifriranja tajnih znanja.
U kasnom srednjem vijeku hermetička su se znanja pažljivo prenosila i čuvala unutar zatvorenog kruga učenjaka, a dio tog blaga je po svemu sudeći pohranjen i u rukopisu Voynich. No, što se doista krije u tom neobičnom rukopisu čiji sadržaj nitko ne uspijeva odgonetnuti već stotinama godina, iako su to pokušale mnoge učene i maštovite glave, ostaje zagonetkom
Autor: Robert Čokor
blic hr 