Grčki hram….Mehanizam iz Antikitere

Iako je svojim postankom vezana za vremenski, prostorno i etnički ograničene okvire, umjetnost antičke Grčke i danas se, nakon dvije i pol tisuće godina, prepoznaje kao jedinstvena, svevremenska, općeljudska vrijednost. Grčki su umjetnici uspjeli stvoriti djela koja predstavljaju oživotvorenje njihovih filozofskih, etičkih i estetskih ideja čija je simbolička vrijednost mnogo dublja nego što nam se čini na prvi pogled, prenoseći stvarnost života u mit i stih, u simbole i alegorije koji u sebi nose jednu opću, univerzalnu poruku.

Od svih likovnih umjetnosti arhitektura je najapstraktnija i njezinu nam je simboliku najteže iščitati. Tu se ne misli na konkretnu, točno određenu namjenu građevine, već na njezinu formu. Sklad linija i oblika, punog i praznog, svjetla i sjene može na jedan osobit način prikazivati svijet oko nas. Grčka arhitektura ima svoje ishodište u misaonom i da bismo je mogli razumjeti, moramo je promatrati u kontekstu čitavog antičkog svjetonazora, a to uključuje i filozofiju, znanost i religiju.

Rimski povjesničar umjetnosti i arhitekt Vitruvije piše:

Obrazovanje arhitekta mora se sastojati od više disciplina i različitih znanja, on mora biti darovit i sklon znanosti. Naime, ni darovitost bez znanja, ni znanje bez darovitosti ne mogu stvoriti potpunog umjetnika. Zato arhitekt mora biti pismen, vješt u crtanju, dobar poznavatelj geometrije, mora dobro poznavati povijest, filozofiju i muziku, ne biti neznalica ni u medicini, snalaziti se u pravnim problemima i imati znanja iz astrologije i nebeskih zakona… Kad je ta nauka bogata i puna tolikih različitih i mnogostrukih znanja, mislim da se s pravom mogu priznati arhitektima samo oni koji su se od djetinjstva penjali ljestvicama raznih disciplina i hranili se znanjima iz više nauka i vještina dok se nisu popeli do najuzvišenijeg hrama – arhitekture (Vitruvije, De architectura libri I).

Grčka je arhitektura, dakle, na jedan način sinteza svih ovih znanja.

Ideja hrama

Razdoblje grčke umjetnosti koje danas nazivamo klasičnim trajalo je od 450. do 330. g. pr. Kr. Ono što ovo doba razlikuje od prethodnog arhajskog i kasnijeg helenističkog je uravnoteženje umjetničkog prikaza s apstraktnim kanonom ljepote. Predmet umjetničkog interesa nije u pojedinačnom, specifičnom, nego se u prirodi i čovjeku traže zajednička, opća obilježja. Za razliku od helenističkog razdoblja u kojem se umjetnici bave konkretnim, prelazeći ponekad i u naturalizam, to je razdoblje klasičnog idealizma koje se bavi idealnim mjerama ljudskog tijela i idealnom formom hrama.

Vrhunac klasičnog graditeljstva ostvaren je u sakralnoj arhitekturi, odnosno arhitekturi hrama. Atenska akropola, jednom središte sakralnog života u Ateni, sa svojim hramovima koji su danas tek sjena nekadašnjih monumentalnih građevina, još uvijek zrači nevjerojatnom snagom i ljepotom koju prepoznajemo i osjećamo, iako je možda sasvim ne razumijemo.

Odnos između čovjeka i prirode zasnovan je na redu i harmoniji, s hramom kao vezom i razmjernom sredinom između njih. Hram je građevina podignuta u religiozne svrhe, a riječ re-ligare znači ponovno povezati, a u ovom slučaju to znači postići jedinstvo čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Budući da je vanjski oblik uvijek uporište svijesti, hram ne smije biti podignut prema bilo kakvim načelima, već svojim oblikom mora udovoljavati arhetipskim zakonitostima, a to su one koje istovremeno postoje i u prirodi i u čovjeku. Stoga je hram istovremeno slika čovjeka i slika prirode, odnosno svijeta.

Teorije lijepoga

Mnogi su grčki filozofi pokušali definirati zakonitosti za koje su slutili da postoje unutar čovjeka i prirode, a graditelji su njihove ideje transformirali u konkretan oblik hrama.

Pitagora je smatrao da je broj temelj i izvor svih stvari, stoga je i znanost pravi put za ispitivanje svijeta i života. Nasuprot promjenjivim iskustvenim opažajima, u matematičkim su pojmovima sadržana izvanvremenska, vječna, aksiomatska obilježja zbilje. Također je smatrao da se sklad u arhitekturi može postići samo upotrebom pravilnih geometrijskih likova, poput kruga, kvadrata i trokuta u istom omjeru.

Pitagorinu ideju o matematičkoj strukturi svemira kasnije je preuzeo Platon. On, međutim, pojavni svijet smatra tek nesavršenom sjenom vječnih, arhetipskih praslika koje borave u carstvu ideja. Ideje koje izražavaju ono što je zajedničko, opće, identično i trajno u pojedinačnim stvarima, ne mogu se spoznati osjetilima, nego samo umom. Ideju ljepote, uz ideje dobra i istine, Platon ubraja među tri najviše ideje. Stoga je za pravu umjetnost koja će istinski odražavati ideju ljepote potrebna razumska komponenta. Osnova za približavanje arhetipu u umjetnosti je mjera (metron) i proporcija (simetron). Apsolutna ljepota nalazi se samo u pravilnim geometrijskim tijelima, čistim bojama, čistim zvukovima. Umjetnost koja se svodi na puko podražavanje i kopiranje pojavnog svijeta, bezvrijedna je; to je tek sjena sjene ili treća od istine, smatra Platon.

Mnogi su se grčki filozofi bavili pitanjima umjetnosti, estetike i pojma lijepog, a ova dva primjera samo su dio onoga što je o tome rečeno ili napisano. Oni nam ukazuju na dubinu nadahnuća grčkih umjetnika i širinu imaginacije koju su pokušali izraziti svojim djelima.

Povijesni razvoj

Grčka je kultura izrasla na kretsko-mikenskom naslije­­đu. Uz brojne druge vrijednosti kretsko-mikenske kulture, Grci su preuzeli i prvobitni oblik hrama koji je tijekom čitavog svog razvoja i u svim varijantama sačuvao osnovni oblik megarona. Megaron je zapravo prvobitni oblik jednostavne kuće za stanovanje koja je još od prapovijesti bila raširena na prostorima Male Azije i Balkanskog poluotoka, odakle ga je preuzela kretsko-mikenska kultura. Kod Mikenjana megaron je dobio sakralnu funkciju sa žrtvenikom – ognjištem u glavnoj prostoriji okruženim četirima stupovima. Prvi grčki hramovi, izravno proizašli iz forme megarona, sastojali su se od dva dijela. To su pronaos (predvorje) s pročelnim stupovima i bočnim zidovima (antama), i sam dom božanstva – naos. Kod razvijenijeg se oblika hrama na začelju nalazio opistodom, riznica hrama.

Grčki je hram zamišljen kao forma u prostoru koja se promatra izvana, s više skulptorskih negoli arhitektonskih obilježja. Unutrašnji prostor obuhvaćen zidovima hrama nije monumentalan poput prostora jedne gotičke katedrale, već je nevelik i sabijen. To nije mjesto okupljanja vjernika, nego dom božanstva u kojem se nalazio samo kip boga kojemu je hram bio posvećen.

Osnovna obilježja i odlike grčkih hramova mogu se podijeliti u dvije glavne skupine: jednu skupinu čini tip, a drugu stil građevine.

Tip hrama ovisi o njegovu vanjskom obliku i izgledu te o broju i rasporedu stupova. Tijekom vremena, iz osnovnog se oblika megarona razvilo sedam tipova hramova: templum in antis, dvostruki templum in antis, prostilos, amfiprostilos, peripteros, dipteros i pseudodipteros.

Stil građevine odnosi se na izgled i vrstu pojedinih njezinih dijelova, osobito stupa, odnosno njegova kapitela, grede (arhitrava) i rasporeda dekoracija. Svi su grčki hramovi bili sagrađeni u jednom od tri osnovna stila – dorskom, jonskom ili korintskom, ili u kombinacijama tih triju stilova.

Redovi

Stilovi se u grčkoj arhitekturi nazivaju još i redovi. To podrazumijeva da je svaki red bio uravnotežena, promišljena cjelina čiji su dijelovi bili usklađeni i proporcionirani. Vitruvije piše o šest pravila prema kojima su bile podizane grčke građevine, a jedno od njih je takozvana simetrija koja podrazumijeva sklad među dijelovima građevine. To konkretno znači da je dimenzija svakog pojedinog dijela hrama bila određena proporcionalno modulu, odnosno promjeru stupa u njegovoj bazi. Na primjer, visina stupa u pojedinom redu određivala se tako da je promjer stupa u bazi pomnožen s točno određenim brojem koji je ovisio o tome kojem je redu stup pripadao. Zapravo je veličina hrama kao cjeline bila određena promjerom stupa.

Hram je simbolička slika čovjeka, a vezu s ljudskim tijelom pronalazimo u proporcijama hrama koje odgovaraju proporcijama ljudskog tijela. Vitruvije piše:

Ni jedan hram ne može bez simetrije i proporcije imati razumno oblikovanje, njegovi dijelovi moraju jedan spram drugoga stajati u određenom odnosu kao udovi dobro oblikovanog čovjeka.

Dorski stil najstariji je u grčkoj arhitekturi. Prema predaji taj je stil dobio ime po Doru, sinu Helena i nimfe Pitije, koji je vladao Peloponezom i Ahajem. Dor je u tome stilu sagradio hram u Argosu posvećen Heri.

Dorski stup diže se neposredno sa stilobata, gornje površine trodijelne baze hrama. Stup se blago sužava prema gore i završava jednostavnim kapitelom koji se sastoji od ehinusa, okruglog jastučastog oblika, i abakusa ili plinte, četvrtaste ploče. Preko abakusa se na stupove prenosi teret grede (arhitrava) i istaknutog vijenca (geisona). Tijelo stupa ižlijebljeno je plitkim utorima (kanelurama), čiji je broj najčešće bio između 16 i 20. Visina dorskog stupa iznosi 6 (kasnije 7) modula ili promjera stupa u njegovoj bazi, kao što dužina stopala kod muškarca iznosi jednu šestinu njegove visine. Dorski red, dakle, odražava muški princip i simbolizira muško tijelo.

Jonski stil vezan je uz ženski princip, njegove proporcije odražavaju proporcije ženskog tijela. Za razliku od dorskog stila koji je tvrđi, geometrijski dosljedniji i masivniji, jonski je stil bio mekši, elegantniji i s više odstupanja od osnovnog obrasca. Visina stupa odgovara osmerostrukom, kasnije deveterostrukom promjeru stupa, pa je on vitkiji od dorskog. Stup počiva na bazi sastavljenoj od nekoliko prstenova, a kapitel je ukrašen volutama – spiralnim oblicima koji predstavljaju uvojke ženske kose.

Legenda kaže da je nastao na Atici gdje su žitelji jonske obale nakon podizanja dorskog hrama Apolonu, izgradili hram Artemidi u jonskom stilu, prenijevši na stup proporcije ženskog tijela.

Korintski stil najraskošniji je od ova tri stila, ali i najmanje prilagođen jednostavnom ukusu grčkog duha, pa njegova primjena kod hramova i javnih građevina nikada nije dostigla dorski ili jonski red.

Prema legendi, taj se stil pripisuje arhitektu Kalimahu. On je na groblju u Korintu vidio košaru obraslu akantovim lišćem koju je na grob jedne mlade djevojke donijela njezina dadilja. Ona je u košaru stavila djevojčine igračke, pokrila je pločom i slučajno je stavila upravo na korijen akanta. Kada je na proljeće akant izrastao, svojim je bogatim lišćem obuhvatio košaru. Zbog ploče grane su se savile u volute, dajući svemu tome izgled zatvorene kompozicije. Očaran tim oblikom, Kalimah ga je stilizirao u tip korintskog kapitela i utvrdio proporcije tog reda.

Korintski stup odražava proporcije djevojačkog tijela. Vitruvije piše da on oponaša djevojačku gracioznost jer djevojke svojim nakitom i odjećom dobivaju još nježnije oblike. Baza i tijelo stupa jednostavni su i vrlo slični jonskom, ali je kapitel vrlo dekorativan i sastoji se od dvaju redova akantova lišća koje izrasta iz tijela stupa, grana se i spiralno uvija. Kasnije su Rimljani, preuzevši gotovo sve elemente grčke arhitekture, dali prvenstvo upravo korintskom redu koji je svojom kićenošću savršeno odgovarao monumentalnim rimskim građevinama.

Prilagodba čovjeku

Promatrajući svijet oko sebe, grčki su mislioci otkrili da su zakonitosti sklada i ljepote zapravo matematičke prirode. Razmjer zlatnog reza koji su pronašli u prirodi i u mjerama ljudskog tijela, postao je osnova za proporcioniranje hrama. Smatralo se da je upravo to matematičko načelo ono koje može povezati konkretan, pojedinačni oblik s njegovim idealnim izvorom. Zato su tlocrti i pročelja većine klasičnih građevina definirani zlatnim pravokutnikom. Zlatni rez nije bio prisutan samo u glavnim mjerama građevine, nego je postojao i u međuodnosima svih njezinih dijelova, uspostavljajući na taj način – kako u cjelini, tako i do najmanjih pojedinosti – vezu s čovjekom i prirodom.

Zlatni pravokutnik nije samo odraz jednog višeg načela, on je čovjeku lijep i ugodan za oko, moguće baš kao sjećanje koje postoji u svakom od nas na savršeni svijet arhetipova. Jedno je istraživanje pokazalo da su među više ponuđenih pravokutnika s različitim omjerima stranica, ispitanici birali upravo zlatni pravokutnik kao najljepši.

No, čovjekovo oko nije savršeno, ono često ne zamjećuje stvari onakvima kakve one doista jesu. Poznato je da ljudsko oko dugačke horizontale vidi kao konkave, vertikale koje se ponavljaju u nizu kao da se razilaze prema gore, a visoke konstrukcije kao da se naginju prema naprijed. Grčki su graditelji poduzimali ispravke s obzirom na te optičke varke. Na Partenonu su središta horizontala zakrivljena za 6,5 cm na kraćim i 12,3 cm na dužim stranama pročelja, a stupovi su za 7 cm zakošeni prema unutra. Vanjski stupovi, koji za pozadinu nemaju zidove hrama, nego nebo koje ih optički sužava, deblji su od ostalih.

Takvim se ispravcima pokušao ublažiti nesklad između osjetilnog doživljaja koji čovjeka može zavarati i razumske spoznaje. Grčki su umjetnici znali stvoriti, prema svojim mjerilima, savršenu formu, no isto tako znali su je i transformirati kako bi omogućili da je čovjek svojim ograničenim osjetilima zaista i doživi kao takvu.

Grčki hram je, zapravo, u arhitektonsku i umjetničku formu pretočena ideja Grka o njima samima, o njihovoj vjeri u snagu i slobodu čovjeka, o smislu i ljepoti života onakvog kakvim su ga oni vidjeli i kakav su mu sadržaj dali. U tome i jest tajna, na tome se i zasniva univerzalna vrijednost grčke umjetnosti, motiva iz kojih se ona rodila i djela koje je stvorila.

Autor: Suzana Dobrić Žaja

Grčki hram

Mehanizam iz Antikitere

 

Kod grčkog otoka Antikitere lovci na spužve pronašli su 1900. godine olupinu velike rimske galije. Vjerojatno je prevozila ratni plijen jer su u olupini pronađene mramorne i brončane statue, nakit, novac, amfore i ostalo. Prema pronađenim novčićima i amforama pretpostavljeno je da je galija potonula u prvoj polovini I. st. pr. Kr.

Budući da su grčke brončane statue izuzetno rijetke – sjetimo se samo uzbuđenja oko Apoksiomena pronađenog kod Lošinja – izazvale su veliko zanimanje javnosti, tako da su neugledni korodirani komadi bronce ostali gotovo nezamijećeni. To su bili fragmenti mehanizma po kojem će Antikitera postati svjetski poznata. Ukupno su pronađena 82 fragmenta.

Tek je dvije godine nakon otkrića Valerios Stais, direktor Nacionalnog arheološkog muzeja u Ateni, proučavajući nalaze otkrio da su ti komadi bronce zapravo dijelovi nekog mehanizma sa zupčanicima. Njegovu ideju da se radi o nekoj vrsti satnog mehanizma s astronomskom funkcijom tada je odbacila većina stručnjaka smatrajući da je takav mehanizam prekompleksan za antičku tehnologiju i da možda pripada kasnijim vremenima.

Istraživanje

Sustavno proučavanje mehanizma započeo je tek 1951. godine fizičar i povjesničar umjetnosti Derek J. de Solla Price, a 1971. godine s grčkim nuklearnim fizičarom Charalamposom Karakalosom napravio je rendgenske snimke svih fragmenata da bi mogli otkriti unutrašnjost mehanizma. Kada se na snimkama pokazao zamršeni splet zupčanika, a njegova namjena nije postala ništa jasnija, pokrenut je međunarodni projekt.

Između ostalog, za dobivanje preciznije trodimenzionalne slike konstruiran je poseban CT uređaj (računalna tomografija) visoke energije. I, doista, dobivena je savršena slika unutrašnjosti. Nadalje, posebnom tehnikom fotografiranja postiglo se i to da se mogao pročitati tekst kojim su bile ispisane gotovo sve ­površine uređaja.

Kada su tako konačno postali poznati izgled i struktura mehanizma, pristupilo se odgonetavanju njegove funkcije. Pokazalo se da je, po svemu sudeći, bio smješten u drvenu kutiju veličine kutije za cipele. Najveći fragment, fragment A, ima 27 zupčanika, a vjeruje se da ih je ukupno bilo preko pedeset.

Važnost ciklusa i zupčanika

Ovdje treba skrenuti pozornost na važnost zupčanika. Naime, premda Newtonov zakon gravitacije načelno omogućuje da se matematički izračunaju položaji nebeskih tijela, rješavanje jednadžbi gibanja relativno je komplicirano, čak i kada se radi o samo dva tijela, a ako se radi o tri ili više tijela, onda niti ne postoji općenito egzaktno rješenje tih jednadžbi.

Ako bi netko iz bilo kojeg razloga ipak želio znati u kojem će položaju biti Sunce, Mjesec ili neki planet određenog dana, a bez puno teške matematike, onda je najbolje da učini sljedeće: kao prvo treba sustavno promatrati noćno nebo i marljivo bilježiti položaje tih nebeskih tijela tijekom dovoljno dugog vremenskog razdoblja, a zatim pokušati pronaći određenu pravilnost, prepoznati ciklus u kojem se iste nebeske pojave ponavljaju na isti način.

Jedan od najvažnijih ciklusa stare astronomije bio je Metonov ciklus. Taj ciklus od 19 godina dobio je ime po grčkom astronomu Metonu iz V. st. pr. Kr. Zanimljiv je po tome što tih 19 godina od prosječno 365,25 dana (u julijanskom kalendaru svaka je četvrta godina prijestupna), traje otprilike koliko i 235 sinodičkih mjeseci od prosječno 29,53 dana (19 x 365,25 = 6939,75 dana, a 235 x 29,53 = 6939,55 dana). Sinodički mjesec prosječno je vrijeme nakon kojeg je Mjesec u istoj fazi, pokazuje istu mijenu – Mjesec dolazi ponovno u isti položaj u odnosu na Sunce. Na primjer, ako je 10. svibnja 2017. oko 23 h bio uštap (puni Mjesec), onda bi sljedeći uštap trebao nastupiti nakon otprilike dvadeset devet i pol dana, odnosno 9. lipnja oko 11 h. Stvarni uštap nastupio je tri sata kasnije – što nije prevelika pogreška.

Ako smo, dakle, tijekom devetnaest godina bilježili u koje su dane u mjesecu padale određene mijene, onda će se ta shema ponavljati svakih devetnaest godina, a to znači da možemo prilično lako, s dovoljnom preciznošću sastaviti kalendar Mjesečevih mijena za nekoliko desetljeća unaprijed.

Danas nam nije osobito bitno je li na nebu uštap ili mlađak, ali za noćnu plovidbu ili za noćno putovanje u vremenima kada nije bilo električne rasvjete, to je bilo itekako važno. Ovo je samo praktična strana. K tome treba pridodati ne manje važno određivanje datuma svetkovina vezanih uz lunarni kalendar. I, konačno, tu je i neizostavna astrologija koja za svoja predviđanja i izrade horoskopa treba prošle i buduće položaje nebeskih tijela.

Dakle, kada vladamo znanjem o nebeskim ciklusima, možemo izraditi astronomske tablice i po njima računati ono što nam treba. Međutim, postoji i drugi način: možemo izraditi mehanički uređaj nalik našim satovima čije će kazaljke umjesto sati pokazivati Mjesečeve mijene. Pokazat će se da upravo to radi mehanizam iz Antikitere, i još puno više.

Koliko je zahtjevan posao sastavljanja takvog uređaja, dovoljno ilustrira samo pogled na mnoštvo zupčanika naših starih mehaničkih satova – uređaja koji su samo trebali postići jednoliko kretanje dviju kazaljki. A ovaj je mehanizam uspijevao oponašati čak i nejednolikost Mjesečeva gibanja i gibanja planeta. Uz navedeno bio je to i uređaj za predviđanje pomrčina Sunca i Mjeseca. Povezivanje mnogobrojnih ciklusa u jednom uređaju kakav je mehanizam iz Antikitere, uistinu je zadivljujući pothvat koji je mogao ostvariti samo genijalan um, i to opravdava onu početnu nevjericu znanstvenika u antičko podrijetlo tog uređaja.

Vratimo se zupčanicima. Oni omogućuju “digitalni” prijenos okretaja jednog zupčanika na drugi. Važan je samo omjer broja zubaca jednog i drugog kotača. Zupčanik s deset zubaca radi dvostruko više okretaja od onog s dvadeset. Kad bismo htjeli na najjednostavniji način preko zupčanika izraziti Metonov ciklus, onda bismo napravili jedan mali zupčanik s 19 zubaca i jedan veliki s 235 zubaca. Tada bi 19 okretaja velikog zupčanika (19 godina Metonova ciklusa) izazvalo 235 okretaja malog zupčanika (235 sinodičkih mjeseci u tom ciklusu). I zato se pristupilo prebrojavanju zubaca na zupčanicima jer bi poznavanje zupčanika u tom mehanizmu moglo otkriti astronomsko znanje njegovih tvoraca.

Metonov ciklus

Samo prebrojavanje išlo je teško jer su od zupčanika uglavnom ostali samo fragmenti, a i na snimkama su se preklapali. No, već je Price otkrio da jedan zupčanik ima 127 zubaca, a kako je 127 × 2 = 254, to je odmah asociralo na još jednu zanimljivost devetnaestogodišnjeg Metonova ciklusa. Naime, 254 siderička mjeseca od 27,32 dana iznosi 6939,28 dana. Siderički mjesec je ciklus nakon kojeg se Mjesec vrati u isti položaj u odnosu na zvijezde. (Sinodički mjesec vraćanje je u isti položaj u odnosu na Sunce.)

Međutim, u mehanizmu je odnos 254 : 19 ostvaren preko čak šest zupčanika. Središnji zupčanik od 64 zupca povezan je s onim od 38 i tako redom: 64/38 x 48/24 x 127/32 = 254/19. Svi ovi zupčanici, vezani za Metonov ciklus, pokretali su kazaljku preko brojčanika u stražnjem dijelu mehanizma.

Sarosov ciklus

U stražnjem dijelu mehanizma bila su dva velika brojčanika, gornji vezan za Metonov ciklus, a donji uz ciklus pomrčina Sunca i Mjeseca. Naime, istraživače je dugo zbunjivao veliki zupčanik s 223 zupca, dok ga konačno nisu povezali s takozvanim Sarosovim ciklusom. Taj ciklus, poznat još u drevnoj Mezopotamiji, ciklus je od 223 sinodička mjeseca (6585,3 dana, malo više od 18 godina), a to je otprilike jednako 242 nodička mjeseca od 27,21 dana. Da, gibanje je Mjeseca vrlo kompleksno, tako da ima puno “mjeseci”, a nodički je mjesec važan za predviđanje pomrčina Sunca i Mjeseca. Dakle, ono što je Metonov ciklus za Mjesečeve mijene, to je Sarosov ciklus za pomrčine. Ne treba posebno naglašavati da je predviđanje tako dramatične nebeske pojave bilo itekako važno u ­drevnim vremenima.

Istraživanje teksta na fragmentu F koji čini dio brojčanika Sarosova ciklusa, otkrilo je još jednu zapanjujuću činjenicu. Osim grčkih slova Σ i Η, početnih slova imena grčkih božanstava Selene (Mjesec) i Heliosa (Sunce), a koja su bila oznake za pomrčine tih nebeskih tijela, pojavljivao se i znak za sat. To znači da je ovaj kompjuter antičkog doba “izbacivao” ne samo dan, nego i sat pomrčine, pa čak i kakve će boje biti (crna ili crvena).

Planeti

Taj neobični uređaj omogućavao je jednostavno određivanje položaja Sunca i Mjeseca te njihova međusobnog odnosa (mijene i pomrčine). Međutim, još je čudesnija mogućnost da je pokazivao i položaje planeta. On je mehanički model geocentričnog sustava – sustava koji pokazuje položaj planeta na nebu gledano sa Zemlje. Svaki je planet imao svoj splet zupčanika što se lijepo vidi na replici mehanizma koju je napravio Michael Wright,

a na virtualnoj rekonstrukciji lijepo se vidi sva kompleksnost mehanizma i što je sve “računao”.

Tko je konstruktor?

Malo je vjerojatno da ćemo ikada znati gdje je izrađen, a još manje tko je izradio taj čudesni mehanizam. Prema veličini potonule galije, zaključuje se da je mogla isploviti samo iz jedne od velikih luka kakve su tada bile Pergam, Del ili Rodos. S druge strane, s obzirom na to da Grci nisu imali jedinstveni kalendar, iz imena mjeseci ispisanih na mehanizmu može se zaključiti da je mehanizam izrađen u Korintu ili u njegovoj koloniji Sirakuzi. Zanimljivo je da je Arhimed, veliki matematičar i izumitelj, bio iz Sirakuze.

Čudesni mehanizam

Mehanizam iz Antikitere čudesan je i zagonetan po mnogočemu. Kao prvo, nitko nije očekivao takvu tehničku kompleksnost i preciznost. Mehanizam je savršeno izrađen, a to znači da se ne radi o prototipu, nego da je postojala tradicija izrade takvih uređaja. Moderne replike uređaja, iako rađene prema gotovom predlošku, nisu funkcionirale od prvog pokušaja.

Nadalje, čudesan je i s aspekta povijesti znanosti jer se moraju radikalno promijeniti naše predodžbe o astronomskim znanjima drevnih Grka. Ovakva znanja mogla su nastati samo ako su postojala sustavna i precizna promatranja neba i ako su bile razvijene prave znanstvene metode koje će rezultate tih promatranja uobličiti u funkcionalne modele.

I konačno, ovakav spoj kompleksnog teorijskog znanja i precizne praktične izrade mogao je ostvariti samo genijalan um – um koji je stvorio zadivljujuće analogno računalo.

Autor: Ivan Tomašević

 

Mehanizam iz Antikitere

Iskušaj svoju sposobnost
da živiš životom dobrog čovjeka,
životom onoga koji je zadovoljan ulogom
koja mu je pripala u univerzumu,
onog koji jedino teži pravednosti u svom djelu
i dobrotvornosti na svom putu.

Marko Aurelije