Njima su okrunjeni bezbrojni carevi i kraljevi. Tisućama godina su u sebi nosile kršćanske relikvije, ai same su bile objekti obožavanja. Bez prestanka su krasile glave najmoćnijih ljudi našeg dijela svijeta. Preživjele su sve nedaće, a danas su živi svjetionici onima koji u njih i dalje gledaju sa čežnjom, “čekajući kralja Artura”
Željezna kruna Langobarda, najstarija vladarska insignija Europe , ime nosi po željeznoj traci širokoj jedan centimetar koja se nalazi s unutarnje strane i za koju se vjeruje da je iskovana od čavala kojim je Isus Krist probijen na njegovom raspeću , dok su Langobardi zapadnogermansko pleme koje je u Italiji oformilo moćno kraljevstvo nakon sloma Zapadnog rimskog carstva i koje je na kraju srušio Karlo Veliki.
Vanjski njen obruč je izrađen od šest kvadrata od kovanog zlata spojenih šarkama i ukrašenih dragim kamenjem u obliku križeva i cvjetova . Prilično je mala, zbog čega se pretpostavlja da je prvotno bila Votivna kruna, odnosno poklon bez namjere da se koristi, mada postoji i hipoteza da je bila veća ali da su dva kvadrata izgubljena nakon čega je modificirana (ovo je inače opisano u povijesnim dokumentima) .
Kako je točno dospjela u ruke Langobarda nije poznato, ali po legendi, jedan od čavala koji je pronašla Konstantinova majka Jelena došao je u ruke princeze Teodelinde (inače vladarice koja je ovo germansko pleme preobratila u kršćanstvo ), koja ga je iskoristila da napravi ovu insigniju .
Po drugoj legendi, čavao je pretočen u Konstantinov šljem i svrdlo za konja koje je u Milano donio car Teodozije I koji je u ovom gradu prebivao, nakon čega su šljem i dijadema vraćeni u Carigrad. Međutim, ostrogotski kralj Italije Teodorik Veliki zaprijetio je Konstantinopolu i tražio da mu se ove insignije vrate, smatrajući da ima pravo na njih kao gospodar Apeninskog poluotoka. Grci su mu vratili dijademu , a zadržali šljem, i on je od nje napravio krunu koju vidite. kruna je nakon toga prešla u posjed Langobarda, novih vladara Italije.
Kada je Karlo Veliki pokorio Langobarde, okrunio je sebe za kralja Italije koristeći Željeznu krunu. Potom je korištena za krunidbu vladara srednjovjekovne Kraljevine Italije, koja je bila jedan od tri sastavna dijela Svetog rimskog carstva. Potvrđeno je krunidbu 34 (!!!) vladara ovom krunom od 9. do 17. stoljeća. Rimsko-njemački kraljevi, nakon što bi bili izabrani za kraljeve Njemačke od strane kneževa-elektora, putovali bi za Rim gdje je trebalo da budu od strane pape okrunjeni za careve Svetog rimskog carstva. Uvijek bi stali u Paviji, staroj langobardskoj prijestolnici, gdje bi ih okrunili za kraljeve Italije.
Među njima su se nalazili i Karlo IV, Karlo V, a poslije ovog perioda i Napoleon Bonaparte (1805. godine) i Ferdinand I. Austrijski (1838). Kažu da je Napoleon , dok je samog sebe njome krunisao u Milanu , uskliknuo: ” Bog mi je daje, nek ‘se čuva onaj tko je takne! “.
Priču o tri krune bez kojih nema Europe prirodno je nastaviti carskom krunom Svetog rimskog carstva , koju možete vidjeti na slici ispod. Nastala je u krajem 10. ili početkom 11. stoljeća negdje u zapadnoj Njemačkoj , ili za vlade Otoa I, Konrada II ili Konrada III. Korištena je sve do 1806. godine, kada je carstvo razbijeno od strane Napoleona.
Po izgledu odstupa od većine drugih kruna , kako svog tako i kasnijeg vremena. Za početak, nije okruglog oblika već oktagonalnog . Umjesto prstena, posjeduje osam ploča povezanih šarkama koje su nadsvođena na vrhu . Dvije trake od željeza, zakovane zlatnim nitnama za ploče, drže krunu na okupu i daju joj osmougaona formu. Svaka ploča je napravljena od zlata od oko 22 karata , i nakićena je perlama i dragim kamenjem (ukupno ih ima 144, a među njima su safiri , smaragdi i ametist).
Četiri manje ploče na sebi imaju živopisne reprezentacije figura i scena iz Svetog pisma s inskripcija u vizantijskom stilu . Na jednoj je Krist s heruvimima, na drugoj prorok Izaija, na trećoj kralj Solomon, na četvrtoj kralj David. Ostale ploče su različitih veličina i na njima su dragulji. Na prednjoj i stražnjoj postoji po 12 kamenova.
Postoji nekoliko njezinih kopija, ali se original čuva u Hofburgu u Beču , službeno “dok ponovno ne bude Svetog rimskog cara njemačke nacije” . Njena uloga u formiranju hiljadugodišnje imperije koje je na zapadu Europe nastavilo tradiciju rimske je nemjerljiva ; konačno, bila je kruna države za koju mnogi danas kažu da nije bila ni svijeta ni rimska niti carstvo, ali je bila tako decentralizirana i sa balansiranom raspodjelom moći da se s pravom tvrdi da je poslužila kao uzor u kreaciji Europske unije .
Konačno, stižemo do najveće mađarske svetinje, Svete krune kako je oni zovu, odnosno Krune svetog Stefana kako je zovu ostali. Korištena je doslovno tisuću godinu , a njena priča na najbolji način objašnjava suštinu monarhije kao ideje.
Sastavljena je od dvije različite krune, koje su spojene u jednu. Prva je takozvana grčka kruna , na kojoj se nalazi bizantski car Mihajlo VII Parapinak, a druga je latinska . Vjerojatno su prvu poslali Grci, a potom je druga dobivena iz Rima. Po obliku je eliptična, sa širinom od 203,9 milimetara a dužinom od 215,9 milimetara, što je čini velikom za normalnu ljudsku glavu, zbog čega su kraljevi tijekom krunidbe morali nositi kapu ispod . Teška je preko dva kilograma, a donji njen dio je asimetričan.
Njezina simbolika će vas oboriti s nogu . Naime, pored uobičajenog znamenja božanskog prava vladara da vlada, tu je i legenda koja kaže da je Sveti Stefan tijekom svog krunisanja oko 1000. godine krunu podigao visoko i ponudio je Bogorodici kako bi zapečatio božanski ugovor između nje i krune. Nakon ovoga, Bogorodica nije bila samo zaštitnica Ugarskog kraljevstva već i kraljica sama (otuda i poluzvanični naziv države, Regnum marianum: Marijino kraljevstvo).
Ovo je kruni dalo religijsku moć koja je trebalo pomoći budućim kraljevima i stvorilo je takozvanu Doktrinu Svete krune u čijem je srcu uvjerenje da je kruna sama po sebi ličnost i kao pravni subjekt identična mađarskoj državi; kruna je iznad vladara, koji samo vlada u njeno ime . Što više, kruna je u stanju odbiti vladara koji je nije dostojan: “ne traži se kruna dostojna vladara, nego vladar dostojan krune” . Ako pogledate sliku ispod, na kojoj se posljednji Habsburg okruni kao ugarski kralj Karl IV, vidjet ćete da ga kruna samog odbija kao čovjeka nedostojnog prijestolja. Tako ovu sliku barem pobornici Kruninu doktrine interpretiraju.
Karakteristični nakrivljeni križ na njoj nije namjeran; radi se o oštećenju nastalom vjerojatno u 17. stoljeću . Mađarska istoričarka Eva Kovač tvrdi da se radilo o zamjeni originalnog križa koji je u sebi sadržavao tri kriške svetinje na kojoj je razapet Isus Krist, i koji je ispočetka kruni davao svetost.
Sveta kruna je mnogo puta nestajala, bivala ukradena, pronalažena i odnošeni u inozemstvo . Nakon turskih osvajanja to je bilo i neophodno, ali je kasnije vraćena i carevi Svetog Rimskog Carstva (mahom iz dinastije Habsburg) koji su postali i kraljevi Ugarske su njome okrunjeni; potom i Habsburzi koji su postali imperatori Austro-Ugarske . Lajos Kossuth je krunu i ostale insignije nakon propasti Mađarske revolucije iz 1848. godine odnio sa sobom i zakopao u transilvanijskoj šumi, ali su potom otkopane i vraćene.
Nacisti su je ukrali, a na kraju Drugog svjetskog rata američka 86. oklopna divizija ju je dograbila zajedno s ostalim insignijama za sebe i čuvala od Sovjeta sve do 6. siječnja 1978. godine kada su vraćene Mađarima , uz ogromnu pompu i svečanost. U pitanju je jedinstveni slučaj u Europi, da je skoro cijeli ansambl kraljevskih insignija sačuvan od uništenja. Danas se kruna, zajedno s originalnim žezlom, uzorkom i krunidbeni mačem, nalazi u zgradi mađarskog parlamenta, na obali Dunava, u lijepoj Budimpešti.
Također, prikaz Krune svetog Stefana se danas nalazi na grbu Republike Mađarske. Jer ta kruna je Mađarska .
blic hr 