„Doći će dan kada će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima, državnicima, taj dan biti će sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan biti će sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan doći će uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“
Tako je govorio jedan čovjek za kojeg se sredinom osamdesetih pronio glas da je nominiran za Nobelovu nagradu u području tržišne ekonomije. Po svemu sudeći to nisu bile samo glasine jer je eminentni i u svijetu priznati tjednik „Danas“ jedan cijeli broj prigodno tempirao za taj događaj posvetivši ga Branku Horvatu. No kako to već biva, a sam je kraj svijeta kakvog smo poznavali, sam je kraj socijalizma i nikome do ekonomije više i nije bilo suviše stalo, nagradu je dobio ekonomist koji će kasnije u svojoj zemlji otvoriti vrata korporacijama. Živko Milić glavni urednik tjednika „Danas“ zbog preuranjenog tiskanja broja, koji je povučen sa tržišta dobija promptnu smjenu, a broj kasni i sa naslovnice miče nesuđenog laureata. Ideološke predrasude prevagnule su i kod same dodjele nagrade jer su Brankove prognoze izravno utjecale na korporativni kapitalizam, Branko je naime predvidio slom burza i recesiju koja će svijet gurnuti na rub bankrota 2007. godine.
Branko Horvat koncem osamdesetih nije omiljen ni u Hrvatskoj, a još manje u Srbiji, zbog svog djela „Kosovsko pitanje“ (1989) u kojem, uz ostale bolne istine o Jugoslaviji otvoreno brani i zagovara legitimnost zahtjeva kosovskih Albanaca za neovisnošću, označen je kao ustaša i zabranjena mu je promocija kao i plasiranje istoimene knjige po beogradskim knjižarama. U Hrvatskoj režim Franje Tuđmana lijepi mu etiketu Jugoslavena jer se Branko citirajući Mešta iz Smojine nezaboravne epizode opisao kao čovjek koji cijeli svoj radni vijek živi u istom gradu, a mijenja stalno države i adrese.
Svoja uvjerenja i svoje stavove Branko Horvat nije mijenjao i oštro je kritizirao režim koji privatizira i rasprodaje, režim koji na velika vrata uvodi neoliberalni kapitalizam. U prividno demokratskim kampanjama tih godina Branko se otvoreno sukobljavao sa priučenim ekonomistima koji nisu imali odgovora na Brankove stručne opservacije i pitanja, a kulminacija se dogodila u emisiji „Latinica“ u kojoj je na optužbe Ante Đapića da je jugoslavenčina i četnik Branko hladno osvrnuo na „novopečenog“ ekonomistu kako je kada su njega u Srbiji proglašavali ustašom još bio u srednjoj školi, upitajući ga sarkastično je li uopće završio srednju školu? Aludirao je Branko na svu silu kamiondžija i šofera koji su se bavili ekonomijom, kao i na vrh tadašnje vlasti koja nije imala nikakve kompetencije da se bavi strukom koju je Branko izvrsno poznavao.
Branko Horvat nije vjerovao početkom devedesetih da je stvaranje neovisnosti baš dobar put i da su nam na putu ka blagostanju jedina zapreka Lepa Brena i Mitar Mirić, novac od turizma koja “curi” u Beograd, Zvezda koja nikako da pusti Hajduka da osvoji prvenstvo i kinematografija koja nam truje djecu.
Ekonomisti su racionalni ljudi, ljudi resursa i ljudi egzaktni, a brojke su po Branku Horvatu bile neumoljive, smanjivanjem tržišta i ekonomije kritično se približavamo krahu industrije što će u konačnici donijeti ropstvo korporacijama. Ekonomija koja se smnjuje, govorio je Horvat, podložna je napadu krupnog kapitala koji je može jednostavno slomiti šarenijom konkurencijom, poput Indijanaca koje su Amerikanci potkupili ogledalcima i šarenim perlama pa im oduzeli zemlju.
Ismijavao je Branko lakomislenost tadašnjeg vodstva no na njega se gledalo kao na ishlapljelog starog socijaldemokrata i zastarjeli kadar, za novu vlast Branko je bio arapski zvjezdoznanac kojeg u Saint Exuperryjevu “Malom princu” nitko ne sluša, jer nosi čakšire i priča jezikom koji izumire.
Na mudre i vizionarske savjete da srljanje u kapitalizam znači neumitnu propast kako ekonomije, tako “malog čovjeka” i srednjeg staleža nitko relevantan se nije obazirao do Željka Malnara koji je Branka nekoliko puta ugostio u svojoj emisiji. Noćna Mora dobila je tako Branka, a mi izgubivši ga noćnu moru koju smo počeli živjeti u našim firmama, tvornicama koje su uništavale korporacije i uredima u koje su novopečeni direktori počeli kadrovirati svoje rodijake uglavnom sa sela.
Više tržišta, više privatnog sektora, manje šlepanje gubitaša, manje nostalgije za velikim socijalističkim mastodontima te otvaranje zapadu Pitarellu i Samsungu dvadeset i pet godina kasnije pokazat će se kao krucijalni promašaj koji će u očaj gurnuti cijelu jednu generaciju, a u potpunu neizvjesnost i pečalbu onu što dolazi.
Sve što smo htjeli smo dobili, male i velike biznise, TV kanale s puno sitcoma i sporta, dobili smo da je Dinamo zauvijek prvak jer korporacije ulažu u njega, dakle točno onakav kapitalizam koji smo željeli, a na koji nas je upozoravao Branko Horvat. “Paraziti” s Topčidera koji su nas krali pokazali su se mila majka prema onim “našim” parazitima, pokazalo se da bez susjeda nemamo kome prodati ni tramvaje ni mandarine, da s neobičnim žarom pratimo politička zbivanja i kalkuliramo što bi trebalo biti naš strateški interes, pokazalo se da nas je uništio “uvozni lobi” na koji je mister economyst Branko tako jasno i bolno ukazivao devedesetih osuđujući još tada uvoznike kao satrape hrvatske privrede i sela, okarakterizirajući ih kao najveće izdajnike Hrvatske.
Ono što je izgledalo kao borba protiv Balkana danas je dovedeno u stvarne okvire kao borba za prevlast kapitala nad radništvom i socijalom, u gradu koji se ponosio “urbanim” turbo – folk “praši” iz svake birtije ili noćnog kluba, jer mi smo grad Torcide koja se bori iz godine u godinu da Dinamo bude prvak glasajući za HDZ, Kolindu i Mamića, mi smo zemlja radnika i seljaka koji su se borili da se unište tvornice kao i polja i u konačnici selo, mi smo zemlja antibalkanaca koji nikada nisu bili bliže “istoku” po svjetonazoru do dan danas. Sve što danas imamo mi smo devedesetih fantazirali, svaki dan se budimo i jebemo sebi mater u ogledalo, nespremni se suočiti s krutom istinom.
Nas je Bog kaznio tako što nam je uslišio želje i kaznio nas je što nismo slušali mudrije i daleko pametnije od sebe, stare ekonomiste koje je slušao samo Željko Malnar i njegova “elita” subotom navečer u jednoj klasičnoj noćnoj mori u kojoj ćemo se netom probuditi svi zajedno.
Danas kada smo dobili jasne prijekore iz komisije europske unije kako se sporo i neučinkovito obračunavamo sa ostacima radništva i njihovih prava, kako još uvijek imamo besplatno zdravstvo i mirovine u koje se ide nakon četrdeset godina radnog staža naš se Premijer zabrinuto obratio naciji najavljujući reforme i promjene, dakle ne one reforme koje su obećavali na predizbornim skupovima o rezanju prava saborskih zastupnika i rezanju parazita po državnim službama već reforme koje nam zadaje korporativni kapitalizam koji nije zadovoljan ostacima socijalizma u hrvatskom društvu. Naš Premijer najavio je oštar zaokret i rezanje ionako smiješnih kolektivnih ugovora, a ja sam se sjetio jednog mudrog ekonomista koji nas je vizionarski upozoravao baš na to ovim riječima:
„Doći će dan kada će nam se u ekonomiju uvući neznalice i plaćenici stranih konzorcija i korporacija, doći će dan kada će svoje ljude imenovati premijerima, državnicima, taj dan biti će sprovod naše suverenosti i demokracije, taj dan biti će sprovod slobode, prava radnika i svijeta kakvog smo poznavali, taj dan doći će uskoro, a mi ćemo ga slaviti kao državni praznik.“
Na mudre i vizionarske savjete da srljanje u kapitalizam znači neumitnu propast kako ekonomije, tako “malog čovjeka” i srednjeg staleža nitko relevantan se nije obazirao do Željka Malnara koji je Branka nekoliko puta ugostio u svojoj emisiji. Željko Malnar odavno je napustio ovaj svijet ostavivši nam svoju Noćnu Moru upaljenu dvadeset i četiri sata. Dok je Branko Horvat upozoravao u njoj mi smo se igrali partizana i ustaša. Uskoro će doći dan kada će nas sa žicom ograđenog igrališta koje se zove Hrvatska potjerati uniformirani zaštitari i poslati nas sve da se igramo negdje drugdje.
„Ajmo indijanci, partizani i ustaše, hajdete se lijepo igrati negdje drugdje, ovo igralište je u vlasništvu „PLIVA & NATO“ farmaceutsko – vojne baze.
Piše: Ivo Anić (Tačno)
blic hr 