Sikstina po mjerama Salomonova hrama
Sikstinsku je kapelu dizajnirao Baccio Pontelli za papu Siksta IV., prema kome je i dobila ime, a izgrađena je između 1473. i 1484. godine pod nadzorom Giovannina de Dolcija. Nakon izgradnje, kapela je ukrašena freskama tada najpoznatijih umjetnika, među kojima su bili Botticelli, Ghirlandaio i Perugino. Njene dimenzije (40,5 m duljine, 14 m širine i 20,7 m visine) navodno odgovaraju dimenzijama legendarnog hrama kralja Salomona.
Prva misa u Sikstinskoj kapeli održana je 1483. godine na Uzašašće Blažene Djevice Marije jer je kapela njoj i posvećena.
Malo je danas uistinu impresivnih remek-djela svjetske umjetnosti kao što ih je bilo u doba procvata kreativnosti u renesansi. Prošlog se proljeća navršilo pet stotina godina otkako je slavni Michelangelo Buonarroti počeo oslikavati svod Sikstinske kapele u Vatikanu svojim legendarnim freskama. Sikstinska kapela, sa svim svojim umjetničkim djelima, predstavlja jedinstven spomenik ljudskoj kreaciji i umijeću izražavanja ideje ljepote. Wolfgang Goethe je izjavio da nitko tko nije vidio Sikstinsku kapelu ne može sebi predočiti koje visine čovjek može dosegnuti. Michelangelove freske koje rese njenu unutrašnjost nazivaju i svjetionikom umjetnosti i slikarstva, iluminacijom svijeta koji je izašao iz mraka srednjeg vijeka.
Preslikavanje zlatnih zvijezda
Sikstina je papinska privatna kapela u sklopu Vatikanske palače i mjesto gdje se okupljaju kardinali prilikom tajnog glasanja za novog papu. Godine 1508., papa Julije II. angažirao je Michelangela Buonarrotija da preslika njen svod, na kome su originalno bile zlatne zvijezde na plavom nebu, po uzoru na kapelu Scrovegni u Padovi koju je oslikao Giotto. Prvotno je trebao prikazati samo dvanaest apostola, no on je to odbio učiniti smatrajući se, između ostalog, kiparom, a ne slikarom. Ipak, kako je Papa htio baš njega, Michelangelo oklijevajući pristaje, ali kad je rad već bio skoro gotov, suprotstavio se papinskoj volji jer nije želio napraviti nešto osrednje. Nakon čitavog niza peripetija, Papa prihvaća njegove razloge i kao kompromis nudi mu mogućnost da naslika biblijske motive po vlastitoj želji.
Četiri godine trebalo je slavnom kiparu da pretoči svoje ideje na svod kapele. Arhitekt Donato Bramante ponudio mu je pomoć u izgradnji skele koja je prema tadašnjem načinu izrade trebala visjeti sa stropa, no Michelangelo je, ne želeći ostaviti neobojena mjesta na svodu, prema vlastitoj zamisli sam sagradio inovativnu skelu koja je pratila gornji rub prozora. Veliki problem bila je vlaga zbog koje je prvi sloj žbuke postao pljesniv pa ga je morao odstraniti i iznova započeti. Pokušao je s novom podlogom otpornom na plijesan, koju je kreirao Jacopo Torni, jedan od njegovih pomoćnika, a koja se i danas koristi.
Michelangelo je naslikao oko tri stotine ljudskih figura na površini od oko petsto četrdeset kvadratnih metara, koristeći pritom svijetle boje koje se lako uočavaju s poda. Freske su dovršene u listopadu 1512. godine.
Na najdonjem dijelu svoda naslikao je Kristove pretke. Iznad njih nalazi se pet ženskih proročica klasičnog svijeta (sibila) i sedam muških proroka Izraela, s Jonom ponad oltara. Najviši dio svoda posvećen je pričama iz Knjige postanka.
Devet epizoda iz Knjige postanka podijeljeno je na tri dijela – od Božjeg stvaranja svijeta, preko stvaranja čovjeka i njegova pada do Velikog potopa. Obećanje izbavljenja prikazano je kroz Kristovo rodoslovlje, a dvanaest proroka poredano je sa strane. Kako se nalaze u lučnim krovnim nišama, za njih je zanimljivo spomenuti da su naslikani neproporcionalno, razvučeno, slijedeći zakrivljenost prostora, kako bi na taj način gledani s tla izgledali prirodno. Pretpostavlja se da je Michelangelo koristio tehniku slikanja na svježoj, a ne suhoj podlozi, no moguće je da je u četiri godine rada mijenjao neke detalje ili način rada.
Rad na oslikavanju svoda otkriva da je pored slikarstva i kiparstva Michelangelo bio i izniman arhitekt, tj. umjetnik koji je znao na izvanredan način spojiti slikarstvo, kiparstvo i arhitekturu. Kad je završio svod imao je 37 godina, a dvadeset i tri godine kasnije, na poziv pape Pavla III., na zapadnom zidu iza oltara naslikao je drugo veličanstveno djelo – Posljednji sud, za što mu je trebalo šest godina (1535. – 1541.).
Svaki kamen krije skulpturu
Kipar, slikar, pjesnik, arhitekt i inženjer Michelangelo privatno je bio povučen i usamljen, a umjetnost je vidio kao nešto što dolazi iz nutarnjeg nadahnuća. Njegove snažne i dinamične skulpture bile su ideal renesanse. Vjerovao je da svaki kamen u sebi već nosi skulpturu, a da je kiparstvo samo odstranjivanje dijelova koji toj skulpturi ne pripadaju. Njegove su najpoznatije skulpture David, Mojsije i Pieta.
Perfekcija i pathos
Michelangelo je svoj život kronološki dokumentirao u desecima pisama u kojima je opisao sve što je radio, te u kakvim odnosima je bio, posebno s papom Julijem II. Pisao je i pjesme koje govore o budnom umjetničkom oku i božanskom nadahnuću: Sva ljepota na ovoj zemlji, što je nađe željno i budno oko, nalikuje na božanski izvor iz kojeg svi potekosmo. U njemu već vidimo komadić raja.
Giorgio Vasari ističe da današnji umjetnici ne moraju tražiti inovacije i invencije, nove načine slikanja poze, odjeće ili detalja koji će izazvati strahopoštovanje, jer je Michelangelo svu perfekciju koja se može usmjeriti nekom detalju dao u svom velikom djelu. Njemački redatelj Werner Herzog izjavio je da je Michelangelo jedini uspio artikulirati i naslikati ljudski pathos zbog kojeg bolje i dublje razumijemo sami sebe.
Sikstinska je kapela još uvijek jedno od najposjećenijih i najimpresivnijih mjesta u Rimu, a njena restauracija 1984. godine izazvala je kritike i kontroverze zbog straha od uništenja svoda.
Michelangelo, ili kako su ga još za života zvali “il divino Michelangelo”, svojim je sjajnim djelima zadobio besmrtnu slavu.
Autor: Ana Jerković
blic hr 