Na današnji dan 1819. godine u englesku luku Liverpool uplovio je SS Savannah, prvi parobrod koji je preplovio Atlantski ocean. Brod je krenuo iz istoimene američke luke u saveznoj državi Georgiji i za put mu je trebalo ravno 27 dana i 11 sati.
Naslijedivši strica Williama IV, na englesko je prijestolje zasjela princeza Viktorija 1837. godine. Nitko u tom trenutku nije mogao niti zamisliti da će kraljica Viktorija postati najdugovječniji vladar na engleskom tronu, no živahna kraljica obilježila je cijelo razdoblje koje je po njoj i dobilo ime, a vladala je čak 63 godine i sedam mjeseci. Naslijedio ju je sin Edvard VII.
Vođa meksičke revolucije, legendarni Pancho Villa, ubijen je na današnji dan 1923. godine. Kroz dvadesetak godina revolucionarnog djelovanja stekao je glas narodnog heroja, iako je cijeli svoj život u centru pažnje proživio pod imenog svog prvog zapovjednika, čiji je identitet preuzeo nakon njegove pogibije. Poslije rata vratio se u Chiuahuu i nastavio raskalašen život, skončavši ga nasilnom smrću.
Još je jedno ubojstvo na današnji dan zavrijedilo pažnju, a dogodilo se u beogradskoj skupštini. Svoje velikosrpske pretenzije u Kraljevini Jugoslaviji srpski zastupnik Puniša Račić nije mogao izraziti verbalno, nego se odlučio na atentat na hrvatske zastupnike koji su mu bili trn u oko. Smrtno je ranjen Stjepan Radić, njegov brat Pavle i Đuro Basariček umrli su na licu mjesta, a još dva su hrvatska zastupnika ranjena.
Najdrastičniji izraz velikosrpskog hegemonizma i terorizma u kraljevstvu SHS zbio se 20. lipnja 1928.
Tada je usred beogradske skupštine, za vrijeme sjednice, radikalski poslanik Puniša Račić pucao iz pištolja na poslanike Hrvatske seljačke stranke počinivši zločin nad kojim se zgrozio sav civilizirani svijet. Potpuno hladnokrvno, Račić je ubio Pavla Radića i Đuru Basaričeka, smrtno ranio vođu HSS-a Stjepana Radića te Ivana Pernara i Đuru Granđu. Nakon svog zlodjela povikao je: “Živela Velika Srbija!”
Nakon izbora 1927. Stjepan Radić i Svetozar Pribičević osnovali su oporbenu Seljačko-demokratsku koaliciju koja je zagovarala reorganizaciju političkog sustava, temeljna demokratska prava i poštovanje hrvatske nacionalne individualnosti. Kad je Radić iznio svoj plan o jugoslavenskoj konfederaciji, velikosrpski hegemonisti otvoreno su mu u vladinu tisku zaprijetili ubojstvom. List “Jedinstvo”, primjerice, pisao je da Radića i Pribičevića treba ubiti. Dan prije zločina Stjepana Radića mnogi su upozoravali na mogućnost atentata, ali je on odgovorio: “Ili ću iz tog rova izaći kao pobjednik ili će me iz njega mrtvoga izvesti hrvatski narod!”
Zločin u beogradskoj skupštini izazvao je opći revolt hrvatskog naroda i žestoke demonstracije u kojima je bilo mrtvih i ranjenih. Ubojica Puniša Račić osuđen je na 20 godina zatvora, koji je pod posebno povoljnim uvjetima izdržavao u Požarevcu, što je bio još jedan dokaz pripremljene urote. Kazna ga je stigla tek 1944., kada su ga strijeljali partizani u okolici Beograda.
Od poznatih osoba koje su rođene na današnji dan treba spomenuti australskog glumca, zavodnika svjetskog glasa Erolla Flynna, njegovog američkog kolegu Martina Landaua i britanskog redatelja Stephena Frearsa.
Ivo Pilar, hrvatski pravnik, povjesničar, publicist, filozofski pisac, rođen je na današnji dan 1874. godine. Njegovim imenom nazvan je Instutut društvenih znanosti ˝Ivo Pilar˝ u Zagrebu.
Britanija započela operaciju “Bellicose”
Nakon polijetanja iz Britanije, bombarderi su krenuli prema gradu Friedrichshafenu na jugozapadu Njemačke – mjestu gdje se nekada gradio i poznati cepelin.
Na današnji dan 1943. godine, britanski su bombarderi započeli s višednevnim bombardiranjem strateških ciljeva u Njemačkoj i Italiji, piše History.
Nakon polijetanja iz Britanije, bombarderi su krenuli prema gradu Friedrichshafenu na jugozapadu Njemačke – mjestu gdje se nekada gradio i poznati cepelin. Tada su se tamo gradile čelične konstrukcije koje su teško stradale od strane Kraljevskog zrakoplovstva. Britanci su nakon bombardiranja nastavili letjeti prema Alžiru, a ne nazad prema Britaniji. Kada su se ponovno opskrbili gorivom, nastavili su letjeti prema talijanskoj mornaričkoj bazi u La Speziji. Takva su “shuttle” bombardiranja (etapno bombardiranje) mogla poraziti dva neprijatelja unutar jedne operacije – “Bellicose”.
Šteta u Friedrichshafenu bila je toliko velika da je pokretna traka u potpunosti napuštena. Britanija u to vrijeme nije znala da se tamo proizvode i rakete V-2, čak 300 komada mjesečno. Britanci su se tako barem osigurali od novih napada raketama V-2.
Ukinuti janjičari 1826. godine
U krvi i dimu baruta nestala je jedna od nekada najboljih vojnih formacija na svijetu
Poslije više od četiri stoljeća 19. lipnja 1826. nestala je u krvi i dimu baruta jedna od nekada najboljih vojnih formacija na svijetu – osmanlijski janjičari. Kad su saznali da sultan ustrojava nove postrojbe po uzoru na one iz zapadne Europe, janjičari su podigli pobunu. Sultan Mahmud II. objavio je rat pobunjenicima, a nakon što su se odbili predati, zapovjedio je da se topovima unište njihove vojarne. Tada je ubijena većina janjičara, a zarobljene su pogubili. Bio je to kraj jedne drevne, ali već arhaične institucije koja je kočila daljnji razvoj turskog društva. Janjičari su bili elitni vojnici pješaci Osmanskog Carstva, naoružani isprva lukom i strijelom, a kasnije od 15. stoljeća vatrenim oružjem. Janjičarske postrojbe sastoje se od tri odjela (džemaat), a brojale su oko 20 000 janjičara. Oni su bili udarna snaga vojske i činili su čvrsti centar na bojišnici. Janjičari su ustrojeni potkraj 14. stoljeća od poturčenih zarobljenika i islamizirane kršćanske djece redovito prikupljane u okupiranim zemljama kao »danak u krvi« (devširme).
Veliki gradovi, otoci, priobalna područja, Židovi i obitelji s jednim djetetom bili su oslobođeni te obveze. To je bio okrutni način novačenja otimajući dječake u dobi od 10 godina i odvodeći ih u Carigrad na krutu i asketsku izobrazbu za profesionalne vojnike. Nakon vjerske izobrazbe na dvorovima velikodostojnika i sultana budući janjičari počinjali su vojnu obuku. Podvrgnuti strogoj stezi i čvrstim pravilima, uključujući i celibat, uz stalno vježbanje janjičari su postali elitna postrojba u stajaćoj vojsci Osmanlijskog Carstva. Nisu svi janjičari bili stacionirani u prijestolnici. Bilo ih je i u većim gradovima uzduž granice da bi mogli u što kraćem vremenu reagirati u slučaju napada ili lokalne pobune, a u slučaju opsade organizirali su obranu do dolaska pojačanja. Poznate su po svojim podvizima janjičarske postrojbe Beograda, Soluna i Trapezunta na obali Crnog mora. Njihova visoka vojna naobrazba premašivala je znanja lokalnih paša i često bila presudna u odsudnom trenutku. Borili su se kao pješaci, a njihovu vezu sa sultanom simbolizirala je žlica jer je on bio njihov hranitelj. Simbol janjičarskih postrojba bio je velik mjedeni lonac u kojem se kuhao zajednički obrok, a njegov gubitak smatrao se najvećom sramotom. Tijekom 15. i 16. stoljeća janjičari su bili cijenjeni zbog vojne vještine, a poslije su postali jedna od glavnih političkih snaga unutar osmanlijske države. Do tada stroga pravila ublažena su, ukinut je celibat, a početkom 18. stoljeća prestao je i izvorni način novačenja. Janjičarska služba postala je nasljedna i mogla se kupiti. Kako im je slabila vojna vještina, tako je rasla njihova politička moć. Tijekom 17. i 18. stoljeća janjičari redovito sudjeluju u intrigama dvora, postavljajući i smjenjujući sultane. Kad su se početkom 19. stoljeća oduprli prihvaćanju europskih reformi u vojsci, bio je to njihov kraj. Sultan je iskoristio priliku da se riješi moćnih političkih suparnika.
Na današnji dan prije 10 godina, 20. lipnja 2008. na kiosicima se pojavljuje zadnji broj političko-satiričnog tjednika Feral Tribune („oslobođenog osnovnog nameta na pamet“ / „Glasila hrvatskih anarhista, protestanata i heretika“ / „Bogu-mili a ni vragu nisu mrski“). Nakon najavljene poslovne suradnje i preuzimanja Ferala od EPH (Europapress Holding) u lipnju 2007., godinu dana poslije „nastao je muk“. Zadnji broj Ferala u tekstu pod naslovom „Ništa više Bačvice“ donosi: „Nakon više od petnaest godina Feralovoga redovitog izlaženja pred sobom imate zadnji broj.“
Na izložbi „Nedostupna baština – tajne čuvaonica Hrvatskog povijesnog muzeja“ u cjelini ‘Mediji’ predstavljen je zadnji broj tjednika Feral Tribune – na naslovnici Charlie Chaplin uz natpis „Put pod noge“, a na posljednjoj stranici na podlozi šahovnice: „Hrvatska ide dalje, Feral ispao“. Street Tribune bilježi grafit: „Poštovana gospodo, ko vas jebe!!!“, a Robi K. u tekstu „Jel ti ovo zadnji put?“ obećava prestati sa svojim psinama: „Tata je gledao u mene sa krvavim očima i dreknijo je: jel ti ovo zadnji put? Ja sam zacijukao: Zadnji put mi je, majkemi mile!“ (…) Onda je tata nasmjehuljio se od uva do uva i rekao je: Dobro nam ovo ide, a? Ja mislim da nije loše, a? Ja sam isto se nakeserijo i rekao sam: Ja mislim da je prva liga“… I na kraju „Tromblon pozdravlja sve koji održavaju mirnu i stabilnu situaciju u zemlji s tisuću otoka i tisuću godina snova“ pjesmicom „Laku moć Hrvatska!“: „Laku moć, voljena Hrvatska, / Zapjevaj, nemoj se stidjeti, / Kad svjetlost dogori feralska, / Ti ćeš se sretnijom vidjeti. // Cvjetat će zemlja, more i zrak, / Poslovni tornjevi, voćnjaci… / Svijetao bit će i taj tvoj mrak, / Kad u njem zabljesnu očnjaci.“
blic hr 